Stajnjak je jedno od najstarijih organskih đubriva. Hiljadama godina pre pojave mineralnih đubriva njegovom primenom održavana je i popravljana plodnost zemljišta. Masovnom upotrebom mineralnih đubriva, sa visokom koncentracijom hraniva, u agrarno razvijenim zemljama, u periodu industrijskog ratarenja i slobodne plodosmene, zanemarena je primena organskih đubriva i plodoreda. Zbog svog nespornog značaja ove agrotehničke mere se vraćaju na oranice edukovanih proizvođača. Rezultati brojnih istraživanja potvrđuju ulogu stajnjaka u održavanju biogenosti zemljišta i povećanju prinosa gajenih biljaka.

O značaju stajnjaka najbolje govore njegove osobine, a on je pre svega potpuno đubrivo, jer sadrži sve neophodne elemente za ishranu biljaka. Osim hraniva sadrži prirodne hormone koji stimulišu rast i razvoj biljaka. Pored ishrane useva, zahvaljujući pre svega visokom sadržaju organske materije, stajnjak održava i povećava opštu plodnost zemljišta popravljajući mu fizičke, hemijske i biološke osobine, što ga čini nezamenljivim organskim đubrivom za sve vidove biljne proizvodnje.

Zemljište koje se redovno đubri stajnjakom (bar svake treće godine) lakše se obrađuje, uz manji utrošak goriva. Zbog relativno niske koncentracije hraniva, u sistemu intenzivne poljoprivredne proizvodnje, treba ga kombinovati sa odgovarajućom količinom mineralnih đubriva na osnovu potreba useva i analize zemljišta.

Klasičan stajnjak je smesa čvrstih i tečnih ekskremenata domaćih životinja izmešan sa prostirkom, a više ili manje prerađen radom aerobnih mikroorganizama. Stajnjak se može smatrati humusnim i bakterijskim, odnosno kompleksnim đubrivom, jer pored svih makroelemenata sadrži i mikroelemente. Stajnjak sadrži i aktivne materije, kao što je vitaminski B-kompleks. Ako je dobro pripremljen sadrži približno 35% trajnog humusa.

Hemijski sastav stajnjaka najviše zavisi od vrste životinja od kojih potiče, jer svaka životinja ne vari hranu jednako i ne uzima jednake količine vode.

Goveđi stajnjak – Ima mnogo vode i teško se zagreva u procesu vrenja. Sadrži i sluzave materije koje povećavaju koherentnost čestica. Mikrobiološka aktivnost ove vrste stajnjaka nije intenzivna, iako svaki gram sadrži milione bakterija. Goveđi stajnjak deluje sporo i naziva se "hladnim" stajnjakom, za razliku od konjskog i ovčijeg. Pogodan je za korišćenje pri gajenju kišnih (kalifornijskih) glista.

Konjski stajnjak – Sadrži manje vode i ima veliki kapacitet za vazduh. Naziva se "toplim" stajnjakom, brzo deluje, pa je zato pogodan za hladna i teška zemljišta. Konji ne usitnjavaju tako dobro hranu kao goveda, pa će u konjskom stajnjaku biti više nesvarene organske materije koja će dobro doći bakterijama za hranu. Zbog toga što sadrži mnogo više aktivne mikroflore i više nesvarene organske materije, procesi razlaganja su intenzivniji nego u goveđem stajnjaku, pa dolazi do jačeg zagrevanja prilikom previranja.

Ovčiji stajnjak – Ima povoljna fizička svojstva. Čestice nisu jako dispergovane i kapacitet za vazduh je povoljan. Odlikuje se relativno velikim sadržajem azota, a vode sadrži manje u poređenju sa stajnjakom drugih domaćih životinja. Mikroflorom je bogatiji od ostalih vrsta, pa je zato i vredniji.

Svinjski stajnjak – Ima dosta povoljnu strukturu koja mnogo zavisi od načina ishrane svinja. Kod pretežne ishrane kabastom krmom, struktura mu je loša. To je "hladan" stajnjak, sporo se mineralizuje i male je mikrobiološke aktivnosti, pa se preporučuje pre svega za lakša zemljišta.

Stajnjak peradi – Bogatiji je hranivima nego stajnjak od stoke i spada u koncentrovana đubriva. Najbogatije u hranivima je đubrivo kokoši.

Starost životinja takođe utiče na sastav stajnjaka. Starije i potpuno odrasle životinje koriste hranu samo za nadoknadu energije kretanja i toplotu, dok mlade životinje troše hranu i za svoj rast, pa je stoga njihov stajnjak siromašniji u mineralnim materijama. U ekskrementima starijih životinja nalaze se skoro sve hranljive materije koje su se nalazile i u krmi.

Osnovna greška koju proizvođači prave prilikom primene stajnjaka je iznošenje i rasturanje na njive u vidu gomilica, koje tako ostanu i po nekoliko meseci na istom mestu. Tom prilikom amonijačni azot isparava, jedan deo nitratnog azota, kao i dobar deo kalijuma dospe u zemljište, neposredno ispod gomilice, tako da osim nepovratno izgubljenog azota, dobijamo neujednačeno đubrenje površine, koja u dužem vremenu ostaje nehomogena, što izaziva neravnomeran porast useva. Zato je neophodno sinhronizovano obaviti iznošenje, ravnomerno rasturanje i blagovremeno zaoravanje stajnjaka.

Osim načina i brzine iznošenja, rasturanja i zaoravanja, prilikom primene stajnjaka, važno je još i ovo:

-          Ceo postupak je potrebno obaviti po oblačnom i hladnijem vremenu, bez vetra, kako bi se smanjili gubici azota (volatizacijom – ispiranjem).

-          Na količinu stajnjaka koju ćemo upotrebiti, utiču biljna vrsta koju sejemo i njene potrebe, planirani prinos, predusevi i način njihovog đubrenja kao i stanje u kojem ostavljaju parcelu, tip zemljišta, klimatski uslovi, kvalitet stajnjaka, količina stajnjaka sa kojom raspolažemo, ekonomičnost primene...

Pri đubrenju stajnjakom prvenstvo imaju biljne vrste koje najbolje mogu da ga iskoriste: okopavine, industrijske biljke, šećerna repa, krompir, uljane kulture i povrće. Pod strna žita se ne đubri stajnjakom, već pod preduseve.

Stajnjak je potpuno, kompletno đubrivo koje veoma povoljno utiče na fizičke, hemijske i biološke procese u zemljištu, a preko njih i na visinu i stabilnost prinosa gajenih biljaka. Stajnjak popravlja strukturu i stabilnost strukturnih agregata, povećava ukupnu poroznost, popravlja vodno-vazdušni režim zemljišta, tako da biljke bolje podnose sušu, kondiciono su u boljem stanju pa su otpornije i na razne prouzrokovače biljnih bolesti. Teška zemljišta postaju rastresitija, lakše se obrađuju, proširuje se interval vlažnosti kad je zemljište pogodno za obradu.

Pod uticajem stajnjaka laka, peskovita zemljišta postaju vezanija, otpornija na eroziju i deflaciju. Povećava se snaga držanja vode, sadržaj pristupačne vode u zemljištu, poboljšavaju se sorpcione osobine zemljišta.

Primenom stajnjaka u zemljište se unose i mikroorganizmi, a organska materija stajnjaka predstavlja izvor energije zemljišnim mikroorganizmima. Stajnjak pospešuje aktivnost zemljišne mikroflore, usled čega se popravlja struktura zemljišta, povećava koncentracija ugljendioksida, što utiče na aktivaciju fosfora iz zemljišnih rezervi. Mineralizacijom stajnjaka usled aktivnosti aerobnih bakterija oslobađaju se i biljni hormoni, auksini i vitamini, koji deluju stimulativno na rast i razvoj biljaka.

Do pojave mineralnih đubriva, organska đubriva, a naročito stajnjak su bila jedina đubriva. Sa pojavom i sve većom primenom mineralnih đubriva znatan deo potrebe biljaka u hranivima podmiruje se iz tih izvora.

Na kraju se može reći da se najviši i najstabilniji prinosi postižu kombinovanom upotrebom organskih i mineralnih đubriva. Ove dve vrste đubriva predstavljaju sastavne elemente jedinstvenog sistema đubrenja. One se međusobno dopunjuju u održavanju plodnosti zemljišta. Kombinovana upotreba organskih i mineralnih đubriva značajno ublažava nepovoljne vremenske prilike i tako smanjuje kolebanje prinosa između rodnih i nerodnih godina, jer se na đubrenim površinama i u nepovoljnim sušnim godinama postižu relativno zadovoljavajući prinosi.

                                                                                                            Prof. dr Dragiša Milošev

                                                                                                            Poljoprivredni fakultet,

                                                                                                            Novi Sad